Ovom prilikom želim se osvrnuti na jedan dogadaj koji mi se urezao u pamćenje negdje u listopadu-studenome 2000. Radio 1 BBC, oko 22 sata, emisija britansko alternativnog popa. Voditelj pušta Placebo, Radiohead i slične izvođače, te najavljuje oko 1 sat u noći specijalnog gosta – Mark E. Smith u emisiji “British rock-block” Marriane Hopks. U to vrijeme The Fall je objavio album “The Unutterable” i baš sam se obradovao najavljenom gostovanju, te mogućem intervjuu. U 23 je poceo John Peel Session, gdje mr. Peel nakon 20 min. emisije kaže kako je dobio e-mail od Mark E. Smitha koji kaže da je bolestan i ne može doci u emisiju pa moli starog gospodina da mu odvrti Alec Empirea. Naravno, Peel je izabrao djelce po mjeri, nakon čega kaže: “Baš me zanima o čemu je Mark E. Smith razmišljao slušajuci ovo?” Deset minuta prije kraja Sessiona kaže Peel da je ugledao Marka kako ulazi u zgradu Radio-stanice na što se grohotom nasmijao. U 1 je poceo “British Rock-Block” gdje Marriane kaže da će biti gost Mark E. Smith. Marriane po običaju puno brblja, ali ovaj puta četrdesetak minuta se vrtjela glazba bez ikakvog govora. Oko 1,40 Marriane izlazi u eter i očajnickim glasom kaže: “Mark E. Smith je doveo svog d.j.-a i oni će vam vrtjeti neke pjesme.” A nakon toga nešto što zaista nisam očekivao. Pola sata samo glazbe. Nema najave, nema nikakvih jinglova Radio BBC-a, samo glazba. 1 minutu nekakve škripave ploče, pa 20 sekundi nekakvog punka na bugarskom jeziku, pa 1 minuta nekakve arapske glazbe, onda nekakva stara revijalna ploča koja je preskakivala svakih 3-4 sekunde, pa nekakav utlra-turbo techno CD u trajanju 15 sekundi, zatim Jamaica dubovi u stilu Lee Scratch Perrya, ali uz nekakve delaye i podebljane mikrofonije, zatim snimka nekakve kaubojske pijanke gdje se glazba čuje tek u pozadini, zatim neki solo-saksofon koji drži samo jedan ton i jedan dah, pa disco-sound iz 70-tih u stilu Barry Whitea, pa neka gitarska buka, pa nekakva prastara francuska šansona prije prvog svjetskog rata na 78 okretaja, zatim hard-rock u stilu “Baby, širi noge!”, pa prežvakana kazeta, pa CD koji preskače po istom tonu, pa irski folk, pa neki big jazz band dixiland… i tako pola sata, nakon čega slijedi jingle Radio BBC i vrte se klasični rock-standardi koje uobičava emitirati Marriane. Pred kraj, 5 minuta prije 3 ujutro javlja se Marriane i kaže: “Bio je to “British Rock-Block” u kome je gost pola sata bio Mark E. Smith i njegov d.j.”

Mislim da vam ovaj događaj u mnogome može rasvijetliti Mark E. Smitha i njegov stav prema svemu, a pogotovo prema show-bussinesu s kojim se obračunava već četvrt stoljeća. Pijan? Trijezan? Lud? Drogiran? Pametan? Nema veze, opet je izrekao misao premda nije progovorio ni riječi. Važna su djela, a on ih itekako zna i umije dotjerati po svom ukusu u čemu je sagradio neprikosnoven i prepoznatljiv image.

U 80-tim mnogi su spočitavali novinarske bukvice kako The Fall uopće nemaju image kultnog underground sastava, kako izgledaju poput običnih britanskih farmera u second-hand odjeći, masnih frizura i kako podsjećaju na društvo starih cugera za šankom. Dolaskom jedne od rijetkih žena u život Mark E. Smitha, Brix, taj se image nešto poboljšao, no u rijetkim video-spotovima očito je da Mark unatoč odjelima, čizmama ili “šminkerskim” košuljama koje mu je Brix odijevala ne teži prema nikakvom imageu, premda bi s njime imali daleko više izgleda ne samo kod britanske publike, već i kod publike s kontinenta koja preferira recimo New Order, Blur, Iggy Pop, Sonic Youth, pa čak i Bowiea ili R.E.M., a moramo se složiti da je image, ipak, vrlo bitna stvar u komunikaciji s publikom. No, Mark je i ovom prilikom izašao iz okvira, tako da je i tu “neuhvatljiv”.

Njihovi albumi su prilično uravnotežene kvalitete i vrlo teško je izdvojiti nekog posebno, no njihovi fanovi će rado izdvojiti “Hex Education Hour” (1982.), “This Nation’s Saving Grace” (1985.), “Band Sinister” (1986.), “Extricate” (1990.), “Shift-Work” (1991.) ili neku od kompilacija gdje su se našli singlovi koji nisu objavljeni na albumima. Takoder je teško izdvojiti i pjesme s albuma za oslikavanje njihove glazbe, budući da su albumi rađeni kao posebne cjeline gdje svaka kompozicija ima svoju ulogu. No, za pobliže upoznavanje spomenuti ću neke od njihovih rado traženih pjesama u programima John Peela što su naručivali slušatelji: “The Classical”, “Hip Priest”, (1982.), “Tottaly wired” (1981.), “How I wrote", “Elastic Man” (1980.), “Cruisers Creek” (1985.), “Edinburgh Man” (1991.), “Shake-Off” (1999.), “Dr. Buck’s Letter” (2000.) ili pak singlove poput “Lie Dream of a Casino Soul” (1981.), “There’s a Ghost In My House” (1987.), “Victoria” (1988.), “Telephone Thing” (1990.), “Free Range” (1992.), kojima je malo nedostajalo da dosegnu status hita kao i u slučaju suradnje Mark E. Smitha s Inspiral Carpets u singlu “I want you” (1994.). Od njihova izdanja valja izdvojiti dvostruku kompilaciju “A World Bewitched (the best of 1990-2000)” gdje se nalazi i nekoliko The Fall neobjavljenih snimaka s albuma, a kao posebnu specijalnost drugog diska sačinjavaju snimke gdje su The Fall ili sam M.E.S. gostovali kod Edwyn Collinsa, Badly Drawn Boy, The Clint Boon Experience, Tackheads, Long Fin Killiea, DOSE, Elastice, Mild Man Jana i Insiral Carpetsa, što ce Fall fanovima priuštiti novo iskustvo, dok onima koji o ovim veličinama ne znaju ništa ovo može biti potpuna zbrka. Također je objevljan I “Live in Zagreb – May 1990” s dvanaest naslova kada su promovirali “Extricate” i tom prilikom izveli s njega osam skladbi, te posebnu impresiju-skladbu “Zagreb”.

Ukoliko bi se pokušavalo ispisati nazive svih The Fall izdanja tada ni nekoliko stranica teksta ne bi prostorno zadovoljilo, no za diskografsku orijentaciju važno je da su objavljivali na sljedećim etiketama: Step Forward, Rough Trade, Kamera, Cottage USA, Flying Nun (N2), Beggars Banquet, PVC, (USA), Situation Two, Funf Und Vierzig (D), Strange Fruit, Cog Sinidter, Castle Communication, Permanent, Fontana, Windsong International, Scount Releases, Receiver records, Jet records, Artful, Rialto records, Music Club, Burning Airlines Pilot, Eagle. Niz raritetnih snimaka, učešća na različitim kompilacijama, sudjelovanja u radio i TV programima, te magazinima objavljeno je na još četrdesetak etiketa. Za same koncertne nastupe bije ih glas dobar i loš – od savršenih do katastrofalnih. Prvi i jedini put gledao sam ih u rano proljeće 1989. kada su nastupali u sklopu alter-festa u Njemačkoj zajedno s Philip Boa & The Voodoo Club, The Godfathers, The Residents i joše nekim imenima kojih se više ne sjecam. Tom prilikom The Fall je na mene ostavio blijed dojam – Mark je čitavo vrijeme bio leđima okrenut publici i samo nerazgovjetno mrmljao u mikrofon, a ekipa je statično pozirala ne dajući čak ni najmanji treptaj očima. Jedine kretnje bile su ulazak na pozornicu i silazak s nje, pa neka mi oproste što ih zbog tog utiska nisam želio gledati godinu dana kasnije u Zagrebu.
Sve ove oscilacije, trenutne krize, česta izmjena diskografskih kuća, ignoriranje medija, svađe i prepucavanja samo su činjenice koje oslikavaju ovog genijalca kome će se jednog dana javno odati priznanje za potpunu ravnotežu vlastitih principa utkanih u briljantni autorski rad. Premda su mediji posvećivali pažnje i hvalospjeve za svako novo izdanje, The Fall i M.E.S. ostaju rijetkim draguljom pop-kulture koji uvijek iznova zablista. U posljednjih četvrt stoljeća takvim sjajem su se osipali mnogi; samo on je bio kratak, a nekim medijskim hedonistima dovoljan da ispišu epopeje o najboljim, najznačajnijim, najutjecajnijim, najvažnijim kraljevima i kraljicama čije je kraljevstvo bilo kraće od bljeska pripaljene šibice.

( Mark E Smith je slomio kuk 27. februara 2004. godine, ali je ostao živ. prim. KZP )