...Bend je u kolovozu prošle godine gostovao u Kopru u sklopu festivala Koperground 2010, te su tom prilikom dobili studio Hendrix na tjedan dana da snime nove pjesme. Rezultat je ovaj EP s četiri pjesme (plus jednim bonusom) koji se nadovezuje na prethodni album, s konvencionalnijim pjesmama, od kojih dvije doduše debelo premašuju sedam minuta, ali tko broji? Uvodna «Kodeks novinara» svojim distorziranim zvečečim gitarama i psihodeličnim krautrockovskim kljovama zvuči kao hibrid stare dobre Sexe i beogradskog Petrola (u kome je Lenhart svirao jedno vrijeme, he he), a Miletin tekst savršeno dobro opisuje žalosno stanje novinarske profesije danas («Kodeks novinara, čovek bez dara / za malo para laže i vara»). Svaka sličnost s niže potpisanim je slučajna, naravno. Sa svime se slažem, Mileta, jedino što nisi naveo da su novinari notorni ispičuture i kroneri. Ili im to možda ubrajaš u pluseve?

Naslovna stvar je poduža, osmominutna epopeja o novostečenim bogatunima i ovdje se najbolje vide sličnosti između Milete i Avdića: socijalno kritički tekst odrecitiran mješavinom bijesa i gorčine čovjeka koji sve vidi a ne može ništa promijeniti. Zapravo, jedina je razlika što glazbenu pratnju kod Avdića čini gitara odvaljena do panja, a ovdje je distorzirana gitara utišana i ječi u pozadini dok bas piči jedan te isti minimalistički ton tijekom cijele pjesme, a sve iznad palete čudnih elektronskih zvukova. Ovako je nekoć otprilike zvučao Demolition Group, kultni slovenski sastav s kraja 80-ih. «20 minuta» je najklasičniji noise rock komad benda od, pa, oduvijek; podsjeća me na pomalo zaboravljeni sarajevski SCH i potencijalni je hit ako ništa drugo a ono zato što govori o pijanstvu, osjećaju koji je ovdašnjoj populaciji veoma dobro poznat. Ovo je i jedina stvar na EP-ju s klasičnom, čvrstom ritam sekcijom te zanimljivom upotrebom gitare koja pred kraj pjesme zvuči kao da pokušava komunicirati s bendom, što je od početka i bila jedna od ideja benda, simbioza čovjeka i mašine. Or something. Posljednja stvar, «21. vek», kontrapunktira lijepu melodiju na synthu sa Swansovskim gitarama i elektronskim efektima koji su mogli doći s nekog od ranih Einstürzende Neubauten albuma. U tekstu Mileta nabraja sva zla 21. stoljeća s upečatljivim refrenom «Tek je 21. vek, neka neka / I ne znate šta vas čeka» i kad to čovjek ovako lijepo izloži, ne možete a da se ne zapitate nije li nam stvarno bilo bolje dok smo živjeli u plemenima?...

Kompletan tekst:

http://www.mikrofonija.com/recenzije-albuma/1/5521.htm